Kada je riječ o cestovnim valjcima, potrebno je dati kratak uvod u razvoj tehnologije sabijanja. Još u davna vremena ljudi su koristili kopita i stopala stoke da gaze, mijese i zbijaju tlo za obradu temelja kuća, zbijenih brana i obala rijeka. Prije sredine{0}} stoljeća, zapadno inženjerstvo cesta uglavnom se oslanjalo na popločavanje šljunkom, a zbijanje se uglavnom oslanjalo na prirodno valjanje vozila. Tek izumom kamenog valjka 1858. godine promoviran je razvoj šljunčanih pločnika, a postupno se pojavila i upotreba valjaka za zbijanje konjske vuče. Ovo je najraniji prototip cestovnih valjaka. Godine 1860. u Francuskoj su se pojavili parni valjci, koji su dodatno promovirali i poboljšali tehnologiju gradnje i kvalitet šljunčanog kolovoza, ubrzavajući napredak. Početkom 20. stoljeća bilo je općepriznato da je šljunčani pločnik bio najbolji pločnik u to vrijeme i promoviran u svijetu. Pojam zbijanja postepeno je postao poznat ljudima, a cestovni valjci su se pojavili i na raznim gradilištima puteva. Sredinom -19 stoljeća, pronalazak motora sa unutrašnjim sagorijevanjem donio je veliku vitalnost razvoju opreme za sabijanje. Prvi valjak sa motorom sa unutrašnjim sagorevanjem rođen je početkom 20. veka. Nakon toga se pojavio valjak za gume, a ovčiji nožni valjak i valjak lakih kotača proizvedeni su gotovo istovremeno. Ljudi su proučavali učinak zbijanja statičkog valjka i vjeruju da povećanje težine valjka može povećati njegov tlak u cijevi, čime se poboljšava učinak zbijanja. Dakle, dugo vremena ljudi su se posvetili razvoju valjaka velike tonaže, pri čemu je najveći valjak za gume težio preko 200 tona. Međutim, tokom ovog perioda, promene na valjcima su se uglavnom odrazile na poboljšanje snage i izgleda.
